ODRŽANA SVEČANA SJEDNICA UPRAVNOG ODBORA DHK

Društvo hrvatskih književnika Natječaji ODRŽANA SVEČANA SJEDNICA UPRAVNOG ODBORA DHK

Natječaji

22Tra

ODRŽANA SVEČANA SJEDNICA UPRAVNOG ODBORA DHK

Što nam danas znači Marulićeva Judita?

(govor predsjednika na svečanoj sjednici Upravnog odbora DHK-a, održanoj 22. travnja 2014.)

Poštovani izaslaniče Predsjednika Hrvatskoga sabora gospodine Gvozdane Srećko Flego, poštovana zamjenice gradonačelnika Grada Zagreba gospođo Vesna Kusin, poštovani zamjeniče pročelnika Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport gospodine Tedi Lušetiću, poštovana glavna ravnateljice Nacionalne i sveučilišne knjižnice gospođo Dunja Seiter Šverko, gospođe i gospodo, cijenjeni gosti, predstavnici medija, časni članovi i dužnosnici Društva hrvatskih književnika,

Dopustite mi da Vas srdačno pozdravim u ime DHK-a i svoje osobno u prigodi održavanja svečane sjednice Upravnog odbora, a u povodu obilježavanja, pod pokroviteljstvom predsjednika Hrvatskog sabora, Dana hrvatske knjige i dana osnutka našega Društva. Od 1996. odlukom Hrvatskoga sabora 22. travnja proglašuje se Danom hrvatske knjige koji bi se trebao obilježavati prigodnim svečanostima diljem naše zemlje. U današnjim teškim hrvatskim, europskim i svjetskim prilikama, okruženi raznim lažnim idolima, posvemašnjom korupcijom i ljudskim egzistencijalnim brigama i tjeskobom, recesijom, depresijom i raznim vrstama krize, duhovne, moralne, gospodarske, političke i kulturne, u doba dakle kad proračunska sredstva jedva dosežu 0,49% te izgleda kao da će se kulturni djelatnici oko toga međusobno trviti do istrjebljenja, postavljam svima nama temeljno pitanje: što nam danas znači Marulićeva Judita? Je li ona naš luč, naš kovčeg zavjetni ili tek pusta uspomena da ju je otac hrvatske književnosti dovršio na današnji dan 22. travnja 1521. i koja zapravo nema za nas današnje nikakva posebna značenja? To je pitanje na koje valja odgovoriti trijezno i objektivno, a ne preko njega prijeći muče, bez riječi, bez jasnih odgovora.

Pokušat ću na pet primjera, izvučena iz naše stoljetne povijesti, sto četrnaest godina djelovanja, pokazati kako su naši časni predšasnici na to pitanje odgovarali. Društvo hrvatskih književnika potiče veliku i svečanu proslavu 400. obljetnice MarulićeveJudite i umjetnoga hrvatskoga pjesništva koja je održana 12., 13. i 14. studenoga 1901. u Zagrebu. U Ljetopisu Društva hrvatskih književnika u Zagrebu za godine 1900-1903., među ostalim, piše: „Kada je potaknuta misao, da se proslavi četiristogodišnjica hrvatskoga umjetničkoga pjesništva, hrvatski ju je narod diljem svih hrvatskih zemalja prigrlio pravim oduševljenjem. Osobito je poziv, što ga je izdao središnji odbor u Zagrebu, naišao na sveopći odziv. Odazvaše mu se rodoljubnim ushitom naši književnici; ali mu se odazva osobito grad Split. Kraljevski, starodrevni ovaj naš grad nije samo prema svojim silama svečano proslavio četiristogodišnjicu, nego je na slavlje u Zagreb poslao naročito dično odaslanstvo. I u istinu, ako je četiristogodišnjica proslavljena diljem čitave Hrvatske, sasvim je prirodno, što su ju osobitim načinom i pietetom proslavili Split i Zagreb: negdašnja prijestolnica hrvatskih kraljeva i današnja prijestolnica svih Hrvata.“ Zavio se Zagreb trobojnicama, zasjalo sunce nad bijelim kućama – pohrlili sa svih strana gosti, da budu sudionici rijetke slave – svjedoči ljetopisac.

Drugi veliki svjedok i sudionik toga događaja Silvije Strahimir Kranjčević izgovara 15. prosinca 1901. svečanu besjedu na Marulićevoj proslavi u Sarajevu koju je priredilo sarajevsko Hrvatsko pjevačko društvo „Trebević“, dok je za veliku zagrebačku proslavu napisao je brzojav sljedećega sadržaja: „Uz spomen blagovijesti naše umjetne pjesme molim Boga da njezin nepolomni barjak pod sve brojnijim lovorima povede narod za sretnim zadatkom. Slava Maruliću! Živila svijesna Hrvatska!“[1] U svojoj besjedi, govoreći o hrabru činu udovice Judite, „kako spase svoj narod od 'jur nadvele pogibili'“, naveliko pohvali vrla Marula kao jednoga od prvih umnika Europe, čija su se latinska djela prevodila u Mlecima, Baselu, Kölnu, Antwerpenu, Parizu i Lisabonu, a koji u hrvatskim stihovima opjeva njezin hrabri facinus. Silvije se nazočnicima obrati i ovim riječima: „A ti, sinko i kćeri Marulove krvi i jezika, čuj njegov pozdrav na dan blagdana mu: oboružaj se ljubavlju spram svoje grupe, jer to ti poručuje Marko Marulić! U ime njeno straži stražu i čuvaj zdravu vodu svoje Betulije – jezik svoj, krepki i slatki; jer: Bez njega si bez imena, / Bez djedova, bez unuka; / U prošasti sjena puka, / Ubuduće – niti sjena! Čuvaj ga, jer i to ti poručuje Marko Marulić na usta besmrtnoga Petra Prerada. (...) Kroz četiri stotine ljeta stoji Tvoja Judita čista i ponosna; stoji ko živi narod i živa knjiga.Glasiti porod Tvoj nije ko siromah u kolu naroda, s ponosom može da kazuje na četiristogodišnji dragulj u duševnoj riznici čovječanstva. (...) Oče hrvatske knjige: Slava Ti, hvala i slava!“[2] Odnosno, kako pjeva Petar Zoranić: Blažen i slovući biti će njega glas, / Dokole živući bude hrvackih stas; / Njegova poja slas i složenja hitrost / Uzdržati će vlas, dokol sunca svitlost / Bude obhodit svit /.../. Te je Zoranićeve stihove izgovorio na kraju govora veliki Silvije.

Čelna osobnost hrvatskoga modernizma i cjelokupne hrvatske književnosti 20. stoljeća Antun Gustav Matoš, čiju 100. obljetnicu ove godine obilježujemo, u nekoliko navrata piše o Maruliću. Najprije 1901. u tekstu Domaće ognjište – riječ je o listu za obitelj koji izdaje Hrvatski pedagoški zbor, a uređuje za Gospojinski klub Učiteljske čitaonice Milka Pogačić – naglašuje: „Domaće ognjište je dakle u prvom redu list hrvatskih matera. Majka, hrvatska majka treba da mu je prvi i najviši kult, hrvatska majka prošlosti i sadašnjosti, naša majka kakova jest i kakova bi trebala biti. S tog mjesta neka ugledaju naše žene Katarinu Zrinsku i nepoznate skromne duše koje zadahnuše slatkom riječi hrvatskom Preradovića, Mažuranića, Šenou, Starčevića, Lisinskoga, Kvaternika. /.../ Neka bude i u nas žena junak kad se junaci pobabiše i predu tuđinsku kudjelju. I danas bi mogla uspiriti vatru u učmalim grudima žena, odabranica ideala, žena bogduha i slobodna – kao u vrijeme Djevice Orleanske. Četiristo ljeta iza Marulićevog pjevanja, na tisuć Holoferna nemasmo ni jedne Judite“ (SD, VI, 43). U često citiranu feljtonu Na Božić! iz 1910. Matoš zanosno piše: „Mir ljudima dobre volje! Mir vama, Hrvati, koji stradate, koji patite, i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegovog žuljevitog, krvavog križa! /.../ Vjerujte u Hrvatsku koja nekad kao Francuska bijaše slika Marije, majke božje sa sedam mačeva u srcu na banskoj staroj zastavi! Vjerujte u domovinu i molite za nju Boga ljubavi, mučeništva, slobode i potpunog požrtvovanja! Marulić je tako za nju plakao i molio u uzdasima svoje Judite.“ (SD, XV, 298). U putopisu Pod florentinskim šeširom iz 1911. posebno se osvrće i na našega Marula: „Dok je tu u Fiorenci Cellinijev Persej, duh mladosti i slobode, duh snage i preproda, odsjekao i nad trg gradski pred vijećnicom nad glave puka pružio glavu noći, laži, otrova i kukavštine – glavu Medusinu, dok na istom mjestu duh slobode rukom Judite Donatellove siječe glavu ropstvu, glavu satrapa Holoferna, dok je u tim simbolima slavila preporođena Fiorenca pobjedu, tamo preko mora, u Hrvatskoj, pade iza Kosova i Bosne, pade na Udbini cvijet plemstva našega, azijatska aždaja, tuđinska Meduza pade kao mora, kao vampir na prsa narodu, ali Jedan, - ali Ti Marule slavni, ti si probudio Perseja jezika našega, ti si, pjesniče i pravedniče, već onda u Juditi htio probuditi dušu našeg pogaženog naroda, ali u mraku ti si, Marko Maruliću, ostao glas u pustinji i zato je tako tužna, tako zaplakana tvoja Judita, kip majke Hrvatske, pored trijumfalne sablje i krvavog balčaka toga Perseja i florentinske Judite, ovih tvojih srećnih, pobjedničkih, slobodnih savremenika. Ili zar odista ni molitva, ni sveta molitva svetog pjesnika i svete pjesme starog, mudrog i svetog Hrvata ne može ni danas još ganuti to roblje, to kukavno roblje hrvatsko, kojemu je svaka baba Meduza i svaki špicl Holoferne. Zar je odista posljednji uzdah hrvatski – plač naše Judite, uzdah Katarine Zrinjske?“ (SD, XI, 209). Naposljetku, u podlistku Živi i mrtvi piše: „Hrvatska tradicija je način kako da kultom historijskih vrijednosti oživimo u našim dušama stare duše koje u njima leže – kako da kultom starih heroizama probudimo latentni naš heroizam, kako da kultom uskoka, Zrinskih i Frankopana postanemo čelični kao A. Starčević, a kultom Marulića i Boškovića kulturni i superiorni kao Vraz ili Strossmayer. /.../ Pokojnici, veliki pokojnici su dakle najvredniji dio duše naše i osnova individualnoj našoj energiji. Oni su živi, jer mogu živjeti vječno kao stalna živa snaga u potomstvu. Samo onaj živi, koji je tako svoju snagu, život svoj, dušu svoju učinio sposobnom da stalno djeluje kao nova vrijednost u drugima, u narodu svome. Tko ne živi tako, taj ne živi, taj je živi mrtvac, živo jedno umiranje.“ (SD, V, 269). Tako govoraše Matoš.

Tin Ujević, osim svoje čuvene pjesme Oproštaj, piše sljedeće riječi: „Narod je kao hrast koji se ne ruši od jednog udarca; i što bi za naš narod bilo najfatalnije, to bi bila letargija mira i zadovoljstva“ (SD, X, 35). Letargiji mira, šutnje i zaborava vazda smo skloni kao i nepodnošljivu samozadovoljstvu, ali i bezrazložnom nezadovoljstvu. To i jest za nas najfatalnije. Na drugom mjestu pak piše: „Varaju se vladari država i knezovi ovoga svijeta kada misle ubijstvom i prolijevanjem krvi da mogu zarobiti dušu, srca i mozgove. Uistinu, uistinu oni su slijepi, bijedni i bezumni kada misle da čovjek – makar bio on i Kaiser – može lako oteti ono što je božje i što pripada Bogu. Jer ona luč što je blistala u rukama Marulića i Zoranića, jer skladno slovo Ivana Gundulića (...) neće pasti u ruke neprijatelja i ljudi koji govore nerazumljivim jezikom. Ta luč, to je kovčeg zavjetni.“ (SD, X, 272).

Dok, na žalost, ne možemo naći nijedan kovčeg zavjetni, nijednu luč, nijednu pohvalnicu glede Marka Marulića u djelima Miroslava Krleže, ali ni u samoj Krležijani nema njegove natuknice – Marulić kao vrijednost za Krležu ne postoji[3] – možemo takvih luči i pohvalnica u izobilju naći u Tonča Petrasova Marovića, možda najvećega marulofila među suvremenim hrvatskim pjesnicima postmodernistima. Koliko u njegovoj poeziji – ta ne naslanja li se Marovićeva Suprotiva na Marulićevu Suprotivu Turkom – toliko u njegovim esejima u kojima je Marulova Judita „tečevina zauvijek“: „Meni se pak dosta dugo (...) činilo da je sva naša književnost napisana lošije, površnije – negoli smo živjeli, a živjeli smo i umirali tragično (...) Takvom mi se činila iJudita. Ali samo do određene godine, i ona arhetipske, usudno stjecišne situacije kada mi se – poput žive rane na slabinama – otvorilo (dogodilo) zbilo ono aristotelovsko ponovno prepoznavanje: anagnorisia. (...) Judita – lik biblijske, za Nebo i za mač Onoga Koji Jest zaručene, udovice i Marulovo, za hrvatsku književnu baštinu počelno i portalno djelo ukazala mi se kao vrelo i uvir, kao korito krvi jedne književnosti i narodonosno pulsirajuće bilo...“[4] Odnosilo se to na godinu 1971. i 450. obljetnicu Marulove Judite. Pa onda još i točnija tvrdnja: „Ako hrvatska književnost smije polagati pravo na to da imade svog klasika, uzeta u (...) značenju toga eminentno eliotovskog pojma, onda je to (...) Marko Marulić Pečenić Splićanin“.[5]

Dakle, odgovor je jasan: Marko Marulić je hrvatski klasik u punom značenju te riječi. Zato nam je važan, zato nam je važan Dan hrvatske knjige, zato nam je važan nadnevak utemeljenja našega Društva. Dan koji posvješćuje našu književnu, duhovnu, kulturnu i svaku drugu tradiciju, jer nas obriče da zdušno radimo na jačanju svijesti o značenju književnosti kao vrijednosti, jer nas obriče da u književnosti i umjetnosti tražimo i nalazimo pravi otpor i istinsku suprotivu duhu vremena koji se hrani sebičnošću i profitom, lagodnošću i hedonizmom.

Poštovane gospođe, cijenjena gospodo, dragi prijatelji,

dopustite mi na samom kraju svoga izlaganja ponovno uputiti na riječi AGM-ove, napisane o Uskrsu iz 1912. koje na Matoševu grobu 17. ožujka nisam izgovorio: „Samo život duha je od vrijednosti. Taj glas duše javlja se u nama kao glas savjesti. Glas savjesti je glas božji i onaj koji taj glas vječno sluša sin je božji, dijete je božje, on je i sin i dijete duha. U svakome, pa i u najgorem čovjeku, tinja u duši ta sveta vatra, u svakome je čovjeku bog, i zato treba ljubiti svakog čovjeka i zlo vraćati dobrim. Dobro čini zbog dobra i zbog ničega drugoga (...) Dobrota je više od inteligencije, a savjest je više od razuma. (...) Savjest je jedino što nas dijeli od životinja. Savjest je svjesno osjećanje da su svi ljudi jedno, jedna velika zajednica, jedan veliki čovjek; savjest je svijest da je naša pojedinačna duša – duša humaniteta i da je duša dio duše božje“. (SD, V, 172).

Čvrsto vjerujem da ćemo kao Društvo hrvatskih književnika, ispunjeni ovih dana posebnim raspoloženjem i osobitim vrjednotama minulih blagdana, jače, upornije, zdušnije, jednodušnije, a ipak pluralno i različito raditi za boljitak hrvatske književnosti, da ćemo uz uzajamno poštivanje različitosti – jer smo različiti – graditi moralno i duhovno snažniju, socijalno osjetljivu i solidarnu Hrvatsku, služiti oslobođenju od raznih podjela, na opće dobro našega naroda i svih naših građana. Zašto, da parafraziram Heinera Müller, ne bismo književnošću i umjetnošću probudili čežnju za novim stanjem svijeta?

Hvala vam na pozornosti.

Božidar Petrač, predsjednik Društva hrvatskih književnika

[1] Silvije Strahimir Kranjčević, Sabrana djela III. Proza Prepejvi. Pisma. Uredio Ivo Frangeš. JAZU, Zagreb 1967. Str. 705.

[2] Op. cit., str. 377-378.

[3] Usp. Mirko Tomasović, Miroslav Krleža o Marku Maruliću (i o drugim hrvatskim „starim“ piscima), u: M. Tomasović, Miscellanea, Ex Libris, Zagreb 2013., str. 9-30. Ne samo što je M. Krleža otpisao cijeli niz hrvatskih renesansnih i baroknih pisaca, nego je otpisao cijelu devednaestostoljetnu liriku. Usp. M. Tomasović, Krležin otpis prošlostoljetne hrvatske lirike, u M. Tomasović, Slike iz povijesti hrvatske književnosti. Matica hrvatska, Zagreb 1994., str. 103-120.

[4] Usp. Tonči Petrasov Marović, „Judita“ – tečevina zauvijek, „Mogućnosti“, 1988, Split, br. 7-8, str. 571.

[5]Usp. Tonči Petrasov Marović, Nazočniji Marulić, iliti klasik ukratko, „Slobodna Dalmacija“, str. 3; Split, 19. studenoga 1983.

Dokumenti za download

Galerija fotografija - klikni na sliku za povećanje